Thursday, February 9, 2023

Monday, January 9, 2012

Smrtna

Pismo
je poslato
Nadam se
da nikad
nece stići

Sanjao sam
da sam Ti
Nisam se želeo
probuditi

Kada se
protok vremena
meri gubitkom
godina postaje noć
u kojoj mrtvi
igraju

Pogledaj
našeg sina

Zovu tog dečaka Uspeh
Mislim da on zna
da je Pohlepa
I da sve je ovo laž

I koža žuti
I kosa bledi
Dok sedim
Unutra
Zaključan

Dan posle

Šamar
na jutarnjoj buci
zgađen nad svetom
koji dopušta klijanje
prve kože
ispod trulih pora gađenja.

Ljubav postaje mržnja
svaki dodir bolno pražnjenje
pražnjenje zvezda na nebu modrog vriska
isticanje tečnosti iz plitkog reza
(za jači nema snage).

I gde su sada te priče
o palom lišću u mirnoj bašti
o tihim večerama nad spaljenim gradom
nekada davno punim nade.

Neka jedina svetlost postane vatra
neka se vatra istopi u tom sjaju u ustima
a usta pretvore u ovalne prozore broda
koji će daleko stići.

Daleko.

Grad

Zbog čega još uvek volim taj grad
kula nepoznatih a istraženih?

Preko noći
sve ulice
postale su jednosmerne
i ja nisam uspeo
da se vratim kući

To niko nije primetio

Nervozni osmeh

Nešto
je čudno:

Dok senka klizi
na vratima,
Dok žuti vosak
prži prste,
A krvava omča
lenjo visi
U rukama Tame
-Ne plašim se!

Trenutak pre,
Vetar je uneo
cvetove trešnje
U sobu sa zavesama